недеља, 13. март 2016.

КАД ЋЕ САВРЕМЕНИ РОМАН НАПОКОН ПОСТАТИ ЗАБАВАН

КАД ЋЕ САВРЕМЕНИ РОМАН НАПОКОН ПОСТАТИ ЗАБАВАН?

Аутор: ЏИЛИЕН ГОГ (JULIAN GOUGH)
  
Šta ne valja sa savremenim književnim romanom? Zašto je tako častan i dosadan? Zašto je toliko teskoban? Zašto je tako dosadan? Vreme je da se pisci vrate ozbiljnom poslu – nasmejavanju čitatelja.

Hajd’mo, za početak, malo unatrag. Pre dve i po hiljade godina, u Aristofanovo vreme, Grci su verovali da je komedija nadmoćna tragediji – tragedija je tek ljudski pogled na život (mi se razbolevamo, umiremo). Ali, komedija je pogled bogova s visina na naš beskrajan i repetitivan krug patnje, našu stravu od toga, našu nemogućnost da mu pobegnemo. Veliki, pijani, kvarni, puteni grčki bogovi gledali su nas iz zabave, kao prljav, smešan, nasilan crtić. A najbolje među starim grčkim komedijama pokušale su nam dati tu opuštenu, zabavnu perspektivu na naše nesavršene osobenosti. Postajali smo poput bogova, smejali se vlastitim glupostima.
Mnogi od najboljih romana – a svakako romani koje lično najviše volim – u toj su grčkoj komičkoj tradiciji, a ne u tragičnoj: Rabelais, Cervantes, Swift, Voltaire, sve do Kvake 22 Josepha Hellera i Klaonice 5 Kurta Vonneguta.Istorija protiv komedije

Ipak, zapadna kultura od srednjeg veka daleko više vrednuje tragično od komičnoga. Tragedija je velika, komedija je mala. Briljantne komedije nikad ne dobijaju Oscara za najbolji film. Žiri Bookerove nagrade također je sklon tragičnom. Martin Amis je 1984. godine ponovno otkrio Rabelaisa u svojem komičnom remek-delu Novac. Iako je reč o najboljem britanskom romanu osamdesetih, nije bio ni predložen za nagrade. Te je godine pobedila Anita Brookner s Hotelom na jezeru, napisanim, kako je navedeno u Observeru, s “prekrasnom, ozbiljnom formalnošću”.

Pogreška je u našoj kulturi. Ali nju su “pounutrili” i pisci koji se samoograničavaju i autocenzuriraju. Ako je tema velika, teška i ozbiljna, pisac veruje da joj mora pristupiti na tragičan način. Kad se Amis pozabavio Holokaustom u svojem manje zahtevnom romanu Time’s Arrow (1991.), prekinuo je sa šalama i energijom, i bio je nagrađen nominacijom za Bookera.

Ali, čemu taj pritisak iznutra i izvana? Dva su valjana razloga. Prvi je nepropitan kulturalni strah Zapada od Grka. Poslednjih pet stotina godina Homer i Sofoklo uglavnom se smatraju vrhunskim predstavnicima svojih umjetnosti (hvali se čak i Homerovo ponavljanje stalnih fraza, umesto da ih se prepozna kao zamarajući kliše).

Drugi je razlog da je naše klasično nasleđe jednostrano. Imamo bogat spektar tragedija: Sofokla, Eshila i Euripida (samo Euripidovih je osamnaest). A od komičnih pisaca preživio je samo Aristofan. U doba kraljeva vreme je filtar i radi protiv komedije. Dramska dela koja kažu: “Čoveče, voditi narod gadan je posao!”, imaju velike izglede da prežive, a ona što ističu: “Naše vođe su glupe guzice, baš kao i mi”, uglavnom nemaju izgleda.

Osim toga još i važnije – Aristotelovo je delo o tragediji preživelo, a o komediji nije. Imamo klasična pravila za tragediju, ali za komediju ne, i to je uticalo na razvoj cele zapadne književnosti. Od tada smo izvan tog središta.
Ali, naravno, Evropa je u srednjem veku bila posebno pripremljena na to da ponovno otkrije tragediju – jedna crkva govorila je u jednom glasu, izvučenom iz jedne knjige, a ta je knjiga u svojoj srži bila tragična. Cela ljudska istorija od postanka bila je priča s klimaksom u sadističkom smaknuću čoveka, koga su ubili oni koje je hteo spasiti, a njegova kobna pogreška je to što je bio savršen u nesavršenu svetu. Najboljeg čoveka ikad ubili su svi. I to nije samo tragedija – to je kič tragedija, preterana tragedija, šala. Ona ne može preživeti smeh, previše je ranjiva na njega. A Biblija, od jabuke do propasti sveta, ne sadržava ni jednu šalu.



POD NADZOROM CRKVE

Crkva je govorila jednim glasom, jer je bila na vrlo krhkim temeljima. Najveće i najbogatije carstvo imetka svih vremena bilo je izgrađeno na evanđelju siromašnih. Svi drugi glasovi morali su biti potisnuti, čak i nesuglasna evanđelja. Samo jedanput na godinu, za vreme karnevala, na slavlju luda moglo se govoriti neizgovorivo. Luda je bila okrunjeni kralj i držala je propoved lude s oltara koja je preokrenula uobičajene pobožnosti. Ali ti se govori nisu smeli zapisivati ili širiti. Oni su postojali jedan dan i – nestajali.

Do kasnog srednjeg veka paraliza je bila gotovo potpuna. Promenite li jednu reč stare Biblije (Vulgate), sve dolazi pod sumnju. Sve što ste mogli čuti jest jedan glas kako čita jednu knjigu, Vulgatu, latinski prevod grčkog izvornika. Kad je Erazmo konačno ponovno preveo Bibliju i izručio je interpretaciji, prouzročio je krizu koja je na kraju razdelila crkvu.

Taj problem nije samo specifično kršćanski. Islam je oduvek imao problema s komedijom na svoj račun, kao što je pokazao Salman Rushdie u Sotonskim stihovima. U Medini, u drugoj godini Hidžre, dok Meka još nije pala, prorok je tražio od vernika da ubiju židovsko-arapskog pesnika Ka’b ibn al-Ashrafa, jer je recitovao svoje pesme u kojima je Proroka izvrgnuo satiri (i šalio se na račun muslimanskih žena). Verni su ga poslušali.

Zanimljivo je, iako ne iznenađuje, da su svi satiričari koji su bili ubijeni ili navodno ubijeni prema Muhamedovim nalozima, bili uglavnom Židovi. Sa svojom živom tradicijom talmudske rasprave, te bez židovske države koja bi gušila ili nadzirala tu raspravu, judaizam nikad nije bio zahvaćen paralizom mlađih monoteizama. Njega nikad nije, blago rečeno, odobrila država. Judaizam, isključen iz establišmenta u tolikim kršćanskim i muslimanskim narodima, kao posledicu je proizveo razmerno mnogo velikih svetskih satiričara, komediografa i romanopisaca. A u jidišu je stvorio možda prvi svetski kompulzivno-komičan, antiautoritaran jezik, sa svojim strukturnim izrugivanjem visokome nemačkom.

U kršćanskoj Europi, ponovno otkrivanje klasičnih tekstova u renesansi, dogodilo se kad je običaj podložnosti autoritetu bio dosegnuo krajnost. Kad je izumljen tisak, niko nije ni pomišljao koristiti se njime za išta drugo osim za kršćansku Bibliju, jer to je bio mit Europe, pravi istinski mit.

Pisci su se počeli oprezno kretati podalje od teološke obale, ali su i dalje osećali potrebu da ih vodi sveta knjiga, da im govori kako pisati. Aristotelovo Pesničko umeće bila je ta knjiga. Ako želite napisati tragediju ili ep, tu su bila pravila. Ne trebate sami misliti. Osobito je tužno videti ograničenost tema i stila u likovnoj umetnosti tog doba – jedna devica Marija za drugom devicom Marijom ružičastih obraza; jedan svetac za drugim svecem-mučenikom. Toliko talenta, a sve izgubljeno na stvaranje renesansnog ekvivalenta sovjetskog soc-realizma.

HAOS KARNEVALA U ROMANIMA RABLAISEA I CERVANTESA

A zatim se dogodilo nešto iznenađujuće – izum romana privatizirao je mit jer roman, izumljen nakon Aristotela, nije imao svoju svetu knjigu. Romanopisac je bio sam. Ponekad čak sama, dakle u ženskom rodu. Nema pravila. Haos karnevala našao je svoj oblik. Propoved lude može se objaviti, može živeti dalje. Sve što naučite iz Rabelaisa i Cervantesa jest izrugivati se svemu svetome, svemu što je bilo pre. Uključujući i njih.

A reakcija je bila vrlo snažna. Rabelais je zbog svojih divljih komedija završio u zatvoru. Voltaire, hvaljen zbog ranih tragedija, zatvoren je zbog svojih satira. Cervantes je počeo Don Quijotea u dužničkom zatvoru. Svi su povremeno morali bežati iz grada zbog straha da bi im se moglo dogoditi i nešto gore. Štampanje se moglo obaviti tajno, u inostranstvu, a knjige krijumčariti do njihovih odredišta. Rane godine romana deluju poput gerilskoga rata, u kom probiblijske snage pokušavaju ugušiti bune romana celom Evropom. I jedni i drugi bore se za isti deo teritorija – teritorij u vašoj glavi.

Sad je čovek mogao izumiti vlastiti mit i širiti ga  svetom. A čitatelj, glave sagnute nad romanom, mogao je imati viziju bez religije – potpunu viziju, prenesenu kroz vreme i prostor oznakama na papiru, služeći se umećima romanopisca.

Roman, kad je dobro napisan – kad je u njega unešeno najbolje od autorove darovitosti ili zamaha – uvek je veći od romanopisca. Inteligentniji je. Širi, prostraniji. On može promeniti vaš celi unutarnji život. Naravno, to može i naučna istina. I religiozno iskustvo. I neke droge. I uzvišeni događaj u prirodi. Ali, roman radi na toj visokoj razini. Sedeći negde, sam, dosta miran, čovek se smejee, mrmlja, plače i može se, na kraju, pojaviti s novim svetonazorom, u novoj stvarnosti. To je kontrolirani živčani slom ili bitan pomak. To je opasno.

Otpor monoteizama komediji ima jedan drugi, suptilniji razlog. Komičko gledište – to jest gledište bogova – mnogo je neugodnije za onoga ko veruje u jednog svemoćnog Boga, nego za politeistične Grke. Imati bogove koji nam se smeju kroz naše fikcije prihvatljivo je ako je bogova mnogo i ako imaju pogrešaka, kao i mi, te se smeju zbog simpatije i prepoznavanja – ako su grčki bogovi. Ali imati jednog svemoćnog, sveznajućeg boga koji nas tera da se smejemo sebi samima, nešto je posve drukčije – to je sadistički, gotovo nepodnošljivo. Ne želimo čuti zvuk jednoga boga kako se smeje. Zapadni komičan roman često ima opor, osuđujući ton. Swift ima trunku Jahve u sebi.

Ali, nedavna smrt Boga oslobodila je mnogo prostora komičnom romanu. Nauka nam je dala visoku, neosobnu i ne-osuđivačku perspektivu iz koje možemo poštovati sebe (čime se sjajno koristi Vonnegut u knjigama kao što je Doručak šampiona). Različiti istočni filozofi daju nam druge, povišene tačke. Doista, i fizika i zen mogu se nositi sa smehom i vrhunska su sredstva za pisanje zapadnog komičnog romana, jer ne zahtevaju apsolutnu veru i ne tvrde ništa s apsolutnom sigurnošću. Oslobođeni od smrću-opsjednutog-monoteizma i s novim sredstvima, novim mestima s kojih je moguće sagledavati ljudsko stanje, trebali smo ući u zlatno doba komedije.

SAVREMENI ROMAN – INDUSTRIJA TRAGIČNOG

Neki su pisci zgrabili tu mogućnost. Evelyn Waugh je postao možda najbolji britanski romanopisac 20. veka – primjenjivao je tu savršenu, mrtvo-hladnu, komičnu tehniku na sve, od modernih običaja do modernog ratovanja. PG Wodehouse razvio je najčišći komičan stil svoga doba ali, za razliku od Waugha, nije osećao potrebu da ga primeni na stvarni život. Veliki komički pisci preživljavaju ali ih se kao velike prepoznaje tek mnogo kasnije.

Sklonost tragičnom duboko je usađena u književnu industriji. I što je više originalno komično remek-delo, to mu je teže proći kroz filtre zapadnog komercijalnog izdavaštva. Treći policajac, Flanna O’Briena, jedan od tri najveća irska romana, nije mogao naći izdavača za autorova života. Roman Urota tupana Johna Kennedyja Toolea odbilo je trideset i šest izdavača i Toole se na kraju ubio. Samo desetljeće nakon njegove smrti roman je objavljen. Objavljivanje je također oblik autoriteta.

Ne, roman  nije bio sposoban prihvatiti tu slobodu – nije postao komičan. To ima posledice. Nepotrebna sklonost tragičnom, u nečemu tako moćnom kao što je roman, prouzrokovaće veliku količinu patnje koja se mogla izbeći. Goetheov roman Patnje mladoga Werthera, sa svojom revoltirajuće sentimentalnom suicidalnom notom, deprimirao je celi naraštaj i prouzrokovao val pomodnih samoubistava širom Evrope. (Samoubice su se čak i odevali u isti plavi kaput i žuti prsluk.) Autobiografski romani posebno dobro pokazuju sklonost kulture – u stvarnom životu Goethe nije osećao potrebu ubiti se nakon što mu je srce bilo slomljeno, ali kad je napisao knjigu o tome, to je morala biti tragedija i junak je morao umreti. No, komedija bi bila daleko prikladnija. Možda bi čak dovela do radosne Evrope kasnoga 18. veka. Ali ne, on nam je namenio duboko zamišljene romantičare.

Tragično (ili komično, zavisno o vašem temperamentu), sklonost koju su potaknuli Aristotel, Sofoklo, Euripid, Eshil i crkva, nastavlja se i danas. Mladenačko čelo i dalje je naborano i duboko zamišljeno.



ZAŠTO TOLIKO TUGE?

Bilo bi korisno pogledati na reprezentativan presek najboljih mladih romanopisaca u Sjedinjenim Državama, najvećoj i najraznolikijoj državi engleskoga govornog područja. To je velik posao, ali srećom časopis Granta obavio je taj posao za mene i objavio Najbolje mlade američke romanopisce, popis od dvadeset i jednog talenta. U tom sažimanju, predsedavajući suda, urednik Grante, Ian Jack, spominje smrt, tugu, neizvesnost i teskobu. “Sve što znam jest da smo čitali mnogo knjiga natopljenih gubitkom i osećajem da sadašnje stvari ne mogu trajati zauvek.” (Reč je o piscima uglavnom u dvadesetima i ranim tridesetima). Na kraju, Ian Jack žali što Joshua Ferris nije na popisu, jer je njegov “prvi roman… bio jedini različit od drugih po tome što me potaknuo da se glasno smejem , i to dosta često.”

Nema glasnog smeha među vrhunskih 21. Dvadeset i jedan Apolon, ni jedan Dioniz.

“Zašto toliko tuge, ljudi?”, kao što se pita Zadie Smith.

Pa, to je pomalo postao običaj. Toliko je usađen u našu kulturu da je postao nepropitana, default pozicija. Ono što to čini još gorim jest da se to sad uvežbava, pojačava. Svi pisci s Grantina popisa pohađali su programe kreativnog pisanja na univerzitetima. Svi su se, drugim rečima, podredili autoritetu. To je katastrofa za njih kao romanopisce.

Roman se ne može podrediti autoritetu. On je stvoren protiv službenog jezika, protiv službenosti i protiv bilo kojeg fiksnog oblika koji roman počinje uzimati – on uvek umire i uvek se rađa.

Ako je književni roman okoštao u žanr, novi romanopisci moraju raskinuti s tim često neizgovorenim pravilima na kojima se temelji. I ne samo propitivati autoritet, nego ga i odbaciti. Roman se, u najboljem slučaju, ne može podrediti ni autoritetu romanopisca: Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša jer je, pročitavši knjigu koju je napisao, bio zaprepašten kad je otkrio koliko se duboko s njom ne slaže.

Ali, univerziteti su autoriteti ili nisu ništa. Kako je Zapad postao svetovan, univerzitet je, dosta organski, preuzelo od crkve to da je granični entitet koji tvrdi da je univerzalan, da utiče na moćne, ali da se sam ne priklanja moći. Danas je “obrazovanje” izlika za tu samoobnavljajuću strukturu moći, baš kao što je nekada i “vera” bila izlika. Moderni univerziteti mogu tvrditi da nemaju nijednu ideologiju, ali isto se može reći i za Vatikan u doba Medicija ili Borgia.

PISCI U AKADEMSKOM HLADU

Problem nije u tom što su univerziteti zloćudni – oni to nisu. Oni nemaju ozbiljne namere preuzeti roman, profesionalizirati ga, akademizirati ga. Kao većina onih koji koloniziraju teritorije kojima je sasvim dobro išlo i bez njih, tako i oni veruju da ne čine veliku štetu, veruju da je to za dobro romana – da su dobroćudni, idealistični i trunku pametniji od urođenika. Kao i uvek, nijedno od tih stajališta nije posve tačno.

Književni roman, prihvaćajući taj zagrljaj univerziteta, pomaknuo se u establišment i izgubio kontakt s onim što ga je učinilo vitalnim. On je, kao rezultat toga, izgubio masovnu publiku kakvu su imali Dickens i Twain. Književni roman – rođen u Cervantesovoj zatvorskoj ćeliji, a od tada je živio u podrumima, barovima i iznajmljenim sobama Dostojevskog, Joycea i Becketta – danas se piše iz visine. Ne korisne visine bogova, sa svojim oštrim, božanskim pogledom na sve ljudske klase, svu ljudsku glupost, nego s distancirane, tek ljudske visine vladajuće elite koja je previsoko da bi videla što se zbiva dole, na ulici.

Srećom, ta je situacija autosatirična. Univerzitetski  autoriteti stvaraju univerzitetske  komedije. Stariji akademski romanopisac zatočen je u malom svetu univerziteta, odsečen od velikoga sveta, utelovljujući autoritet a ipak s poticajem da piše. U toj se situaciji roman, želi li živeti, mora okrenuti protiv romanopisca. Malcolm Bradbury i David Lodge su, pišući romane noću, napadali svoje dnevno biće, svoje akademsko biće, kao apsurdni lakrdijaši čiji je rad besmislen. I romanopisac u njima imao je pravo.

Taj univerzitetski model, bilo koji model poduke, po nužnosti podrazumeva da postoji platonski idealan roman u nekoj drugoj dimenziji, sa svim značajkama “romanstvenosti” i da – što više tih atributa roman ima – to je više nalik na savršen roman. Takav koncept vredi za tragično, vredi za epsko, za lirsko (u manjoj meri, ali ipak vredi), ali ne vredi za roman jer, kao što je istaknuo Mihail Bahtin, roman je jedini post-aristotelovski književni oblik. On nije sputan klasičnim pravilima. Nije sputan nikakvim pravilima. Roman nije žanr. Roman je uvek nov (novel). Roman uvek ulazi u bivanje. Roman se ne može podučiti, jer roman još ne postoji.

Ta će profesionalizacija od loših pisaca napraviti ugledne. I od potencijalno velikih pisaca napravit će prikladne. Veliki romanopisci pišu za velike savremenike. Loši romanopisci pišu za svoje učitelje. Ako morate zadovoljiti stariju generaciju da prođete (kao student koji piše za starijeg učitelja, ili učitelj koji piše da bi se održao u svojem zvanju), završavate s opreznim, staromodnim romanima. Ili još gore, sastav savremenike pretvara u učitelje. Uništeni kao pisci, mnogi se odmah zapošljavaju na drugim mestima te počinju podučavati kreativno pisanje.

Šteta koju to čini romanu, piscu i publici, posebno je izrazita i razvijena u Americi. Poslednjih trideset godina videli smo učinak pretvaranja pisanja romana u akademsku profesiju, s iscrtanom karijerom. Kad postanu profesionalni, pisci počinju pisati o piscima. Kako postanu akademizirani, pisci počinju pisati o pisanju.

VEŠTAČKA PATNJA I TESKOBNI JEZIK

A jezik američkoga književnog romana počinje se udaljavati od bilo čega čime se koriste ljudska bića igde na zemlji. Trideset godina sprege “povratne veze” dovelo je do vrste američke generičke književne proze, odmah prepoznatljive, ali ne i odmah shvatljive. Profesije stvaraju privatne jezike smišljene da druge drže izvan tabora. To iritira kad to rade arhitekti. Ali je katastrofa za romanopisce i za roman.

Mnoga dela takvih pisaca sadržavaju ne toliko tragediju, koliko čistu teskobu. Nagnani tražiti tragediju u životima koji je ne sadržavaju, stvarati patnju da bi bili pravi pisci, oni se sile biti tmurnima umesto da se smeju: i njihov se rad ispunjava samo-ugađajućom teskobom koju bi možda najbolje trebalo nazvati wangst.

Podučavati znači misliti da se drukčije ne bi moglo učiti. Podučavamo li decu disanju? Iluzija da postoji rešenje dolazi od iluzije da postoji problem. A ne postoji. Šuma je otvorena. Krenite.

Ambicija romanopisca nije učiniti nešto bolje od preteča, nego videti ono što oni nisu videli, reći ono što oni nisu rekli. Flaubertova poetika ne obezvređuje Balzaca ništa više negoli što otkriće Severnog pola čini zastarelim otkriće Amerike (kako kaže Milan Kundera u Zavesi).
Ako mi se ne dopada što roman radi, imam li kakvih primedbi šta bi on trebao raditi? Možda imam.

Roman raste zahvaljujući krađi i opažanju, kako stvarnog života tako i onih “novijih”, a često konzervativnijih, umetničkih oblika (film je primerice imao jako velik uticaj na Joycea). Problem s romanima, recimo, Johna Banvillea jest taj da, iako su briljantno napisani, oni samo posuđuju od drugih romana (i nekoliko ulja na platnu). U njegovom svetu internet ne postoji, a televizija jedva.

A ipak novi umetnički oblici i njihovi sistemi širenja informacija, menjaju način na koji čitamo roman i zato moraju promeniti način na koji ga pišemo. To nije katastrofa, nego mogućnost. Slobodni smo raditi nove stvari s romanom koje se pre ne bi mogle shvatiti.

Pripadnici moje generacije, i onih još mlađih, provode mnogo vremena uzimajući informacije ne u dugim, linearnim, strukturiranim, koherentnim i samoograničenim jedinicama (filmu, romanu), nego u kratkim štrcajima, s najrazličitijim tonovima. Mlad čovek koji provodi vreme menjajući kanale daljinskim ili surfa internetom reprogramira svoj mozak. (Isto tako i mladić koji provodi vreme čitajući kritičku teoriju: budite oprezni!).

Pogledajte 10 hiljada  holivudskih filmova i putovanje junaka postaje posve predvidivo – već na početku možete naslutiti obrasce zapleta i završetak. Tradicionalna priča možda se slama pod tim preteranim teretom – ona, to je sigurno, pati od ozlede nastale ponavljanjem. Televizija je odgovorila na tu krizu. Roman nije.



KRADITE OD SIMPSONA, NE OD HENRYJA JAMESA

Usporedba između Simpsona i sapunice poučna je. Sapunica je zatočenik vlastitih pravila – sve sapunice nalikuju jedna na drugu (poput psihološki uverljivih realističkih romana). Ono što su kreatori Simpsona učinili jest da su uzeli sapunicu i nacrtali okvir oko nje – “Simpsoni su crtić o sapunici”. To ih je oslobodilo potrebe da tempo događaja sledi tempo stvarnog života – mogli su ga stvarati da sledi tempo života u crtićima. Brz tempo događaja inherentno je komičan – tako da je ton, nužno, komičan. Ali, to ne znači da to nije ozbiljno. Simpsoni su duboko ozbiljni. I duboko komični. Kao Aristofan koji je raspravljao o ratu između Atene i Sparte, pišući o seksualnom štrajku atenskih žena.

Sa svojim tempom događaja kao u crtiću, Simpsoni imaju više ideja iz celog kulturnog spektra negoli ijedan roman napisan u istoj godini. Svojom brzinom, gustoćom informacija, rasponom referencija; količinom, kvalitetom i bogatom ljudskošću svojih šala – Simpsoni gotovo sve savremene romane čine sporim, strogim, monotonim i gotovo bezidejnim.

Serija Obitelj Soprano suptilnije je pristupila problemu slomljena junaka – slomljena saga o junaku, preko dekonstrukcije junaka psihoanalizom, unutar klasičnog okvira. Serije Twin Peaks i Izgubljeni preuzeli su više razmetljivo radikalan, metafikcijski pristup slomu priče.

U međuvremenu, internet sve brže postaje Borgesova babilonska knjižnica, Rushdijevo more priča – sve se tu pojavljuje u potencijalno promiskuitetnom odnosu sa svim drugim. Sve se događa odjednom, na istome mestu, bez hijerarhije. Kao da su se urušili vreme i prostor. To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće. Ko je to uhvatio u romanu? Jer, roman je mesto na kom se to može uhvatiti. Roman ima slobodu koju televizija nema. On može oblikovati i strukturirati mnogostrukost i haos na načine na koje to internet ne može. Romanopisci mogu uzimati iz tih novih umetničkih oblika nove strukture i pripovedne tehnike, kao što je Joyce uzeo od filma. Ali, ko je to učinio?

Čudno, ali modernisti tačnije zahvaćaju sadašnjost nego najnoviji romanopisci nagrađeni Bookerom. Finnegan’s Wake čita se poput smese Googleove prerade svega i svačega. Ali, John Banville i Anita Desai čitaju se poput nostalgije (za Nabokovom, za Dickensom, za tradicionalnim vrlinama, za kanonom). Doživljavamo ih daleko manje savremenima od Puste zemlje – koju bi Bahtin nazvao romanesknom pesmom: pesmom koja je izmigoljila Aristotelovu Pesničkom umeću i kvači se na energiju romana. Kao što je Baudrillard trebao reći – postmodernizam se nikad nije dogodio. Od Joycea i Woolfove (i Eliota) kotači romana okreću se u pesku.
Dakle, kradite od Simpsona, ne od Henryja Jamesa.                  

           
.
ROMAN – UMETNOST TRAJNOG HAOSA

Realistična tekstura i ritam događaja crtanog filma sa širokim spektrom referencija – je li to revolucionaran nov način pisanja romana? Naravno da nije. To je stari način. Voltaire je to, primerice, napravio u Candidu. Ali, mi zaboravljamo. Kultura stalno gura roman prema častnome, prema Aristotelovu Pjesničkom umeću, prema tragediji.

Sledeći će veliki roman sa savremenim književnim romanom učiniti ono što je Cervantes učinio s viteškom romansom. Nije reč o tome da su savremeni romani loši. Redak po redak, knjigu za knjigom, oni su često prekrasni. Kome to više treba?

Možda ćete pomisliti da me to čini barbarom, to što hvalim Simpsone na račun Henryja Jamesa. Pa, i čini me, ali ja sam vrlo kulturan barbar. Književni je roman ušao u kasno-rimsku fazu. Trebaju mu barbari. Potajice čezne za njima. To ih pokreće. Koliko se samo romana, pod utjecajem Henryja Jamesa, vrlo pristojno izborilo za knjigu godine 2004.?

GS Frazer, pišući 1964. o Henryju Jamesu, istaknuo je: “Romanopisac mora prepoznati da su temelji sveta kojim on hoda opasno pomični, da živimo u svetu brze i uznemirujuće promene te da zato ne možemo sa sigurnošću reći kad će se pojaviti neki novi model razmerne stabilnosti, ni kakav će to model biti. Pa ipak, zadatak romanopisca je, kako ljudsko srce žudi za trajnošću, projicirati neku sliku trajnosti i dati romanu koherenciju koju život u celini ne poseduje.”

To je potpuno krivo. Zadatak romanopisca posve je suprotan – ne lažno predstavljati koherenciju koje nema, nego uhvatiti haos koji postoji. I čineći to, možda ćemo otkriti da haos i trajnost nisu, zapravo, suprotstavljeni. Roman, samo-preporađajući, samo-uništavalački, uvek isti, uvek nov, umetnost je trajnog haosa.

I da razjasnim – ne želim da svi pišu komedije. Samo ne želim da svi pišu minorne, teskobne, banalne tragedije, a da pritom ne razmisle zašto su izabrali tako prenapučen modus. Zašto se svi okupljaju pod jednim drvetom kad postoji cela šuma za istraživanje? Ne živimo u tragičnim vremenima. Ne živimo u komičnim vremenima. Živimo u novim/romanesknim (novel) vremenima.

Ah da, to hvaljenje komedije na račun tragedije trajalo je oduvek. Vratimo se u Grčku, pre Muhameda, pre Krista, i prepustimo nekome drugom završnu reč. U Platonovoj Gozbi Aristodem, malo ljut, upravo se probudio da bi shvatio kako “su budni ostali samo Aristofan, Agaton i Sokrat, jer su pili iz velikog vrča koji je kružio okolo, dok je Sokrat razgovarao s njima. Aristodem nije čuo celi razgovor, jer je bio tek napola budan, ali se sećao da je Sokrat ustrajao pred tom dvojicom da je genij komedije isti kao i genij tragedije, i da pisac jednoga treba biti i pisac drugoga. S tim su se obojica složili, jer su bili pospani i nisu baš shvatili što je time mislio. I prvo je zaspao Aristofan, a zatim, kad je dan svitao, i Agaton.”

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Приредио 

Миливој Анђелковић



среда, 9. март 2016.

ЧАРЛС БУКОВСКИ: ПЕСМЕ

Чарлс Буковски, Čarls Bukovski, Charles Bukowski - pesme I (1947-1984) -priredio Flavio Rigonat

Poklonici proze poznatog američkog pisca Čarlsa Bukovskog biće zateceni spoznajom da je njihov omiljeni romanopisac zapravo rodjeni pesnik. Pisanje pesama bilo je za Bukovskog najspontaniji umetnicki cin.

Samo tokom sedamdesetih, kada je napisao cetiri romana - POSTA, FAKTOTUM, ZENE, BLUDNI SIN, i stotinak kratkih prica, OBJAVIO JE PREKO 500 PESAMA, a do kraja zivota napisace ih na hiljade.


Prvi deo izbora iz njegovog obimnog poetskog opusa potice iz dvadesetak knjiga nastalih izmedju 1947 i 1984 godine.

S lakocom, surovo ali poeticno, iskrenost nasrce iz svake pesme: ‚‚Jednom sam snimio kako citam moje pesme lavu u zooloskom vrtu - stvarno je zaurlao, kao da ga boli. Svi pesnici pustaju taj snimak i smeju se kad se napiju... (Čarls Bukovski: Glasovi)


FUSNOTA O STVARANJA MASA

neki ljudi su mladi i ništa
više a
a neki ljudi stari i ništa
više
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.

i da muve nose
odeću
i sve zgrade izgore u
znatnoj vatri,
da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više a
neki ljudi stari i ništa
više
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.

ono nekoliko drukčij
ih
dovoljno brzo uklanja
policija, ili njihove majke,
njihova braća, ostali; i
oni sami.

sve sto ostaje ono je sto
vidiš.

teško je.


LITERARNA DISKUSIJA

Markov tvrdi kako pokušavam
da mu probodem dušu
ali radije bih njegovu ženu.

dižem noge na sto
a on kaže:
ne smeta mi što stavljaš
noge na sto
ali klimav je
samo što se ne raspadne.

ostavljam noge na stolu
ali radije bih njegovu ženu.

više bih voleo, kaže Markov,
da zabavljam rovokopača
ili prodavca novina
jer oni su dovoljno obzirni
da pripaze na pristojnost
i pored toga što ne razlikuju
Remboa od otrova za pacove.

moja prazna limenka piva
kotrlja se po podu.

to što moram da umrem
uopšte me ne muči,
kaže Markov,
moja uloga u igri
je da živim
kako najbolje umem.

grabim njegovu ženu u prolazu,
njeno dupe uz moj trbuh,
ima fina kolena i sise
i ljubim je.

starost nije tako loša, kaže on,
ima spokojstva u tome,
ali ima i jedna caka:
moraš razlučiti spokojstvo od mrtvila;
nikad ne gledaj mladost kao inferiornu
zato što si star,
niti je mudrost u iskustvu.
čovek može biti matora budala -
mnogo je takvih - ili mlad
i mudar - što je ređi slučaj. to...

ućuti više, zavapio sam,
ko boga te molim!

ustao je, uzeo svoj štap i
izašao.

povredio si ga, rekla je,
on misli da si veliki pesnik.

suviše je ušminkan za mene, rekao sam,
suviše je bistar.

izvadio sam njenu sisu.
kakva čudovisna
prekrasna
stvar.


SVE

mrtvima ne treba
aspirin ili
žalost,
pretpostavljam.

ali možda mi treba
kiša.

ne trebaju im cipele
već mesto za
hodanje.

ne cigarete,
govore nam,
već mesto da
izgore

ili su prostor i mesto za
letenje
možda isto.

mrtvi ne trebaju
mene

niti me trebaju
živi.

ali mrtvi možda trebaju
jedni
druge.

u stvari,
mrtvima možda treba
sve što i nama
treba
a treba nam tako puno,
kad bismo samo znali
šta je to.

to je
verovatno
sve

i svi ćemo
verovatno umreti
pokušavajći da
dođemo do
toga

ili umreti

zato što
nismo došli do
toga.

nadam se
shvatićete da sam
kada umrem

dobio
najviše
moguće.


DOK VETAR DUVA

dok vetar ponovo duva s mora
i zemlja je ukaljana razvratom i neredom
oprezno rukuj sabljom izbora,
upamti
ono što je možda bilo plemenito
pre pet stoleća
ili pre samo 20 godini
sada je
sve češće
zaludan posao.
tvoj život samo se jednom živi
istorija uvek ponovo
pravi budale od ljudi.

budi na oprezu, dakle,
od svakog naizgled plemenitog
čina
ideala
ili akcije,
bilo za ovu zemlju ili ljubav ili
Umetnost,
neka ne te povuče trenutak
ili lepota ili politika
što uvene kao odrezani cvet;
ljubav, da, ali ne kao bračna uvertira
i čuvaj se loše hrane i preteranog rada;
daj sebi vremena; i pij koliko ti je potrebno
da održiš kontinuitet,
jer piće je oblik življenja
u kome se učesnik vraća po novu šansu
za život; osim toga
živi što više sam;
imaj decu ako se to desi
ali potrudi se da nemaš ništa s podizanjem
dece; ne uključuj se u sitne prepirke
ruke i glasa
osim ako tvoj dušmanin traži život tvoga tela
ili život tvoje duše; tada ubij,
ako moraš; i
kad dođe vreme da umreš
ne budi sebičan -
shvati to kao besplatno putovanje -
pođi bez ikakve mrlje srama ili promašenosti
ne žali ni za čim
dok vetar duva s mora
i vreme teče dalje
zapljuskujući tvoje kosti blaženim mirom.



PRIJATELJSKI SAVET MNOGIM MLADIM LJUDIMA

Idi na Tibet.
Jaši kamilu.
Čitaj bibliju.
Oboj cipele u plavo.
Pusti bradu.
Obiđi svet u papirnoj barki
Pretplati se na Saturday Еvening Post.
Žvaći samo levom stranom vilice.
Oženi se jednonogom ženom i brij se
pravim brijačem
Ureži svoje ime na njenu ruku.

Peri zube benzinom.
Spavaj ceo dan a noću se veri po drveću.
Budi monah i pij rakiji i pivo.
Drži glavu pod vodom i sviraj violinu.
Igraj trbušnjak pod ružičastim svećama.
Ubij svoga psa.
Kandiduj se za gradonačelnika.
Živi u buretu.
Razbij sebi glavu tomahavkom.
Sadi lale na kiši.

Ali nemoj da pišeš poeziju.


MILIONERI

vi
bez lica
bez ikakvog lica
što se smejete ničemu -
samo da vam kažem
pio sam u sobama za bednike
s imbelnim pijancima
čiji je razlog bio jači
u čijim je očima još bilo svetlosti
čiji su glasovi očuvali neku osećajnost,
i kad bi svanulo
bilo nam je loše, ali nismo bili bolesni,
bili smo dekintirani, ali nismo bili prevareni,
legali smo na naše postelje i dizali se
u kasna popodneva
kao milioneri.

DAJ MU GA

ignoriši sve moguće šeme i mogućnosti -
ignoriši Betovena, pauka, prokletstvo Fausta -
daj mu ga samo, daj mu ga:
kuća auto trbuh pun pasulja
plati porez
jebi
a ako ne možeš da jebeš
ti ga samo trpaj.
pravi pare, ali nemoj previše da
rmbaš - plati nekog drugog da to
obavi - i nemoj
previše da pušiš, ali dovoljno pij da se
opustiš, i
kloni se ulice
pošteno briši dupe
nemoj da žališ toalet-papir
nepristojno je da drugi saznaju da si
kenjao ili
da to nanjuše
ako ne pripaziš.



TAKO TO IDE IDE IDE

"Sve tvoje pisanje o bolu i patnji je obično foliranje"

samo zato što sam ti rekao da me od rok-muzike
boli glava
samo zato što smo spavali i probudili se i
jeli zajedno
samo što smo bili u kolima i na hipodromu
zajedno
u parkovima u kadama u sobama
zajedno
samo zato što sme videli istog labuda i istog
kera u isto vreme
samo zato što smo videli kako isti vetar njiše
istu zavesu
odjednom si postala književni kritičar

samo zato što si vajala moju glavu
i čitaja moje knjige
i pričala mi o svojim ljubavima i flertovima i
putovanjima
samo zato što znam ime tvoje kćeri
i što sam ti zamenio izduvanu gumu
odjednom si postala književni kritičar

samo zato što su tri tvoje pesme objavljene
samo zato što pišeš roman o svom ludilu
samo zato što ljuljaš dupetom i imaš
dugu smeđu kosu
odjednom si postala književni kritičar

samo zato što sam te jebao 144 puta
odjednom si postala književni kritičar

dobro onda, reci mi,
među svim tim piscima... čije je bol stvaran?
šta? da, mogao sam da
pogodim - tvoj bol je
stvaran. zato, u najboljoj nameri za sve nas
mahni zbogom živima koji su izgubili snagu za
plakanje, i
dok bele dame u ružičastim sobama kače
plave i zelene minđuše
mahni zbogom meni.


RADNICI

neprekidno se smeju
čak i kad
padne greda
i uništi lice
ili unakazi telo
oni se i dalje
smeju,
kada boja oka
postane zastrašujuće bleda
zbog nedovoljnje
svetlosti
smeju se;
izborani i imbecilni
iako još mladi
sprdaju se s tim -
čovek koji
kao da mu je 60
kaže da ima 32 i
onda se oni smeju
svi se smeju;
ponekad ih puste
napolje na vazduh
ali okovani su da se vrate
lancima koje
i da mogu
ne bi raskinuli;
čak i napolju, među
slobodnim ljudima
i dalje se smeju,
idu naokolo
glupavo se
teturajaći
kao da su izgubili
osečaj za ravnotežu;
napolju
žvaču malo hleba,
prepiru se, spavaju, broje
sitninu,
pilje u sat
i vraćaju se;

ponekad,
u kritičnim trenucima
postaju čak i ozbiljni -
govore o Napolju,
o tome kako
mora da je grozno
biti zatvoren Napolju
zauvek,
da te nikad ne puste
natrag;
toplo je dok rade
i pomalo se
znoje,
ali oni naporno i dobro
rade, taka naporno
rade
da nervi pucaju
što izaziva drhtanje,
ali često ih
hvale oni
koji su se uzdigli
na njima
kao zvezde,
i sada zvezde
posmatraju
neke koji pokušavaju da
uspore ritam ili
nisi zainteresovani
ili izmišljaju
bolest
samo da bi došli do
predaha
(predah se mora
zaradiit
da bi prikupili snagu
za neki bolji posao).

ponekad neko umre
ili poludi
i onda iz onog sveta
Napolju
ulazi novi
i daje mu se
šansa.

bio sam tamo
godinama;
u početku,
rad mi se činio
monoton, čak
besmislen
ali sada vidim
da radnici
bez lica
uopšte nisu
ružni, i te
glave bez očiju -
sada znam da te oči
vide
i sposobne su da
obave posao.
žene su često najbolje,
spontano se prilagode
i s nekima od njih
vodio sam ljubav u
pauzama; u početku
izgledale su
kao majmunice
ali kasnije
uvideo sam
da su žive i stvarne
kao i ja.

prošle večeri
jedan stari radnik
sed i slep
neupotrebljiv
penzionisan je
za Napolje.

govor! govor!
zahtevali smo.

bio sam
u paklu, rekao je.

smejali smo se,
svih 4000
sačuvao je svoj
humor
do
kraja.


NEZGODA SA SPEINOM

stao sam pod tuš
i ošurio jaja
prošle srede.

upoznao sam tog slikara zvanog Spein,
ne, on je crtač stripova,
i eto, upoznao sam ga na zabavi
i svi su popizdeli na mene
što ne znam ko je
ni čimi se bavi.

prilično zgodan lik
i mislim da je bio ljubomoran što sam
toliko ružan.
rekli su mi njegovo ime
a on je stajao naslonjen na zid
kao pravi lepotan, i ja mu rekao;
ej, Spein, sviđa mi se to ime - Spein.
ali ti mi se ne sviđaš. zašto ne izađeš
u baštu da te malo izdevetam?

to je naljutio domaćicu
pa je prišla i protrljala mu kitu
dok sam ja otišao u klozet
da se izrigam.

ali svi su popizdeli na mene.
Bukovski ne može da piše,
puko je. vidi kako pije.
nikad nije išao na zabave.
sad ide na zabave gde sve popije i
vređa prave talente.

divio sam mu kad je sek`o vene
i pokušao da se ubije
plinom, gledaj ga sad kako je zabalio
na devetnaesetgodišnju devojku,
a svi znaju da mu se
ne diže.

nisam samo ošurio jaja ispod tog tuša
prošle srede - obrnuo sam se da izbegnem vrelu
vodu, pa sam ošurio i
šupak.


NEKI LJUDI

neki ljudi nikad ne polude.
ja, ležim ponekad iza kauča
po tri-četiri dana.
oni me nalaze tamo.
to je Heruv, kažu i
toče vino u moje grlo
trljaju moje grudi
škrope me uljima.

a onda, dižem se s rikom,
s tiradom gneva
kunem njih i ceo svet
dok ih gonim preko
travnjaka.
mnogo mi je bolje,
sedam za tost i jaja,
mumlam neku pesmicu
odjednom dražestan kao ružičasti
uhranenji kit.

neki ljudi nikad ne polude.
kakve zaiste užasne živote
oni vode.


BEZ SNOVA

stare sedokose kelnerice
po noćnim kafeima
odustale su,
i dok koračam osvetljenim
pločnikom i gledam u prozore
staračkih domova
vidim da toga više nema
u njima.
gledam ljude po klupama u parku
i vidim po tome kako sede i gledaju
da je iščezlo.

gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako
voze svoja kola
da niti vole nitu su
voljeni -
nitu više mare za
seks - sve je zaboravljeno
kao neki stari film.

gledam ljude u robnim kućama i
samoposlugama
dok se kreću između rafova
kupujući stvari
i vidim po tome kako im stoji
odeća i po načinu na koji hodaju i
po izrazu njihovih lica i očiju
da im nije stalo ni do čega
i da nečemu nije stalo
do njih.

vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim
odustali.

ako odem na hipodrom
ili na stadion
vidim na hiljade takvih
koji ne osećaju ništa i
ni za koga
i niko ne oseća
za njih.

na sve strane vidim one koji
ne žude ni za čim osim za
hranom, krovom i
odečom, usredsređeni
samo na to,
bez snova.

ne shvatam zašto ovi ljudi ne
iščeznu
ne shvatam zašto ovi ljudi ne
izdahnu
zašto ih oblaci ne usmrte
zašto ih psi
ne usmrte
zašto ih cvetovi i deca
ne usmrte

ne shvatam.

verovatno su već mrtvi
pa ipak ne mogu da se naviknem

na njihovo postojanje
jer toliko ih je
mnogo,
svakog dana,
svake noći,
sve ih je više -
u metrou
u zgradama
u parkovima.

oni ne osećaju užas
što ne vole
ili što
nisu voljeni.

toliko toliko toliko
mojih
bližnjih.


OTKUD JA U IMENIKU?

muškarci zovu i pitaju me.
zar ste vi stvarno Čarls Bukovski,
pisac?

ponekad sam pisac, kažem,
najčešće ništa ne radim.

čujte, pitaju, sviđa mi se to
što pišete - imate li nešto protiv
da dođem sa desetak piva?

možete ih doneti, kažem,
pod uslovom da vi ne ulazite...

kada me pozovu žene, ja kažem:
o, da - pišem, ja sam pisac,
osim što baš sada ne pišem.

glupo se osećam što vas zovem,
kažu, i bila sam iznenađena
kad sam vas pronašla u imeniku.

ima razloga za to, kažem,
nego, što ne svratite
na pivo?

neće vam smetati?

i one stižu
zgodne žene
uzornog uma, tela i oka.

često ne bude seksa
ali navikao sam na to
jer dobro je
jako je dobro samo ih gledati
a ponekad me čak
posluži i neočivana
sreća.

za čoveka od 55 koji nije spavao sa ženom
do svoje 23
i ne baš često do svojih 50
mislim da bi trebalo da ostanem
u telefonskom imeniku
sve dok ne dobijem onoliko
koliko i svaki prosečan muškarac.

naravno, moram i dalje
pišem besmrtne pesme
ali inspiracija je tu.

PUT

usmrćeni u sporednim ulicama sveta
promrzli pod zastavama
taoci svojih žena

odgajani u mrak

rigamo u zapušene šolje
u bednim sobama punim bubašvaba i miševa

nije čudo što retko pevamo
danju ili u podne ili noću

besmisleni ratovi
besmisleni godine
besmisleni ljubavi

i pitaju nas:
zašto pijete toliko?

eto, izgleda da su dani
stvoreni da
budu straćeni
godine i ljubavi stvorene su da
budu straćene

ne možemo da plačemo, i to pomaže
smejanu
to je kao izbacivanje
snova, ideala,
otrova

ne tražite od nas da pevamo,
smejanje je naša pesma
jer sve je samo užasna šala.
Isus bolje da se smejao na krstu,
to bi okamenilo njegove ubice.

sada ima više ubica nego ikad
i ja pišem pesme za njih.


MOLITVA PO LOŠEM VREMENU

Bože, ne znam šta da
radim.
baš je lepo kad su u blizinu.
kako se samo igraju s
jajima
i tako ozbiljno gledaju
kurac
okreću ga
stiskaju
proučavaju svaki njegov delić
dok je njihova duga kosa pada po
tvom stomaku.

nije samo jebanje i pušenje
ono što prodre u tebe i
smekša te, već prilozi,
sve je u prilozima.

noćas pada kiša
i nema nikoga
one su negde drugde
proučavajući stvari
u novim spavaćim sobama
u novom raspoloženju
ili možda u poznatim
spavaćim sobama.

svejedno, noćas pada kiša
pljušti, ne prestaje...

nema neke akcije.
pročitao sam novine

platio račun za plin
struju
telefon.

kiša i dalje pada.

one smekšaju čoveka
i onda ga ostave da se kuva
u sopstvenu sosu.

potrebna mi je staromodna kurva
pred vratima noćas
koja zatvara zeleni kišobran,
kapljice pod mesečinom na njenoj
torbici, dok govori "jebiga, čoveče,
zar nemaš neku bolju muziku
od te na tvom radiju?
i pusti malo grejanje..."

uvek je tako kad je čovek otekao
od ljubavi i svega ostalog
samo pada kiša
pljušti
ne prestaje
dobra za drveće i
travu za vazduh...
dobra za sve što
živi samo.

sve bih dao
za žensku ruku na meni
noćas.
one smekšavaju čoveka i
onda ostave
da sluša padanje kiše.


EFEKAT PORAZA

nikud ne idi bez notesa, kaže
i ne pij previše, piće otupljuje
senzibilnost,
ne propuštaj čitanja poezije,
uoči pauze pri disanju,
a kad ti čitaš
uvek ublaži
umanji značaj, gomila je pametnija
nego što bi čovek pomislio,
a kad nešto pišeš
ne šalji odmah,
odloži na dve nedelje u fioku,
zatim izvadi i pogledaj
i ispravljaj, ispravljaj,
sabij redove kao klinove što drže nosače
mosta od pet milja,
i drži notes kraj kreveta,
javiće ti se misli iščeznuti i propasti
ako ih ne zapišeš.
i nemoj da piješ, svaka budala može
da pije, mi smo ljudi koji pišu.

za tipa koji nikad nije umeo da piše
bio je manje-više kao i
ostali: zaista je umeo da kenja
o tome.


KAO PSI

kad ih
upoznaš oči su im
pune razumevanja
sve pršti od smeha.
a onda Isuse, vreme otkucava i
sve to popušta.
one počinju da ZAHTEVAJU.
to što traže
suprotno je bilo čemu
što jesi ili bi mogao da budeš.
čudna je
pomisao da nikad nisu
pročitale ništa od onoga što si napisao,
baš ništa,
ili još gore, ako i jesu,
došle da te SPASU.
što uglavnom znači
načiniti te da budeš
kao svi ostali. u međuvremenu su te
iscedile kao limun i čvrsto te sapele
u milion mreža, a
pošto nisi bezosećajan
ne možeš da ne pamtiš ono
što je bilo dobro ili ono što
se bar činilo kao dobro.

ponovo se nađeš
sam u svojoj sobi
držiš se za
utrobu i govoriš;
e, jebi ga.
ne, zar opet.
trebalo je znati.

možda smo želeli sreću
sećerne vate. možda smo
verovali. kakvo smeće.
verovali smo kao što psi veruju


"Jednom sam snimio kako čitam moje pesme lavu
u zoološkom vrtu. Stvarno je zaurlao, kao da ga boli.
Svi pesnicl puštaju taj snimak i smeju se kad se napiju..."


usmrćeni u sporednim ulicama sveta
promrzli pod zastavama
taoci svojih žena
odgajani u mraku za mrak
rigamo u zapušene šolje
u bednim sobama
punim bubašvaba i miševa
nije čudo što retko pevamo
danju ili u podne ili noću
besmisleni ratovi
besmislene godine
besmislene Ijubavi
i pitaju nas:
zašto pijete toliko?
eto, izgleda da su dani
stvoreni da
budu straćeni
godine i Ijubavi stvorene su da
budu straćene
ne možemo da plačemo,
i to pomaže smejanju -
to je kao izbacivanje
snova, ideala,
otrova.
ne tražite od nas da pevamo,
smejanje je naša pesma
jer sve je samo užasna šala.
Isus bolje da se smejao na krstu,
to bi okamenilo njegove ubice.
sada ima više ubica nego ikad
i ja pišem pesme za njih.

"put" (1968)


 ZA STARU KRNJAVU 

Poznajem ženu
Koja stalno kupuje slagalice
Kineske
Slagalice
Pločice
Žice
Deliće koji se na kraju sklope
U neku celinu.
Ona matematički
Rešava sve svoje
Slagalice
Živi pored mora
Iznosi šećer za mrave
I veruje
Iz dna duše
U bolji svet.

Njena kosa je seda,
Retko se češlja.
Zubi su joj krnjavi.
I nosi široke, bezoblične, radne
kombinezone na telu koje bi
Većina žena volela da ima.
Godinama me nervirala
Onim što sam smatrao njenim
Hirovima
Kao što je potapanje ljuski od jaja
u vodu (da njom zaliva biljke
kako bi dobile kalcijum)
Ali, kad na kraju razmislim o njenom
Životu
I poredim ga sa drugim životima
Blještavijim, originalnijimi
Lepšim
Shvatim da je povredila
Manje ljudi nego iko koga znam
(a pod povredila mislim samo to,
ništa više.)
Prošla je kroz teške periode
Kada je možda trebalo
Više da joj pomognem
Jer ona je majka mog jedinog deteta
I nekad smo se mnogo voleli
Ali prošla je kroz to,
Kao što sam rekao,
Povredila je manje ljudi
Nego iko koga znam
I ako se tako gleda,

Eto,
Stvorila je bolji svet.
Pobedila je!

Frensis, ova pesma je za tebe.
Dopuna: 19 Jun 2005 0:55


SMRT PUŠI MOJE CIGARE

Znaš: Ponovo sam ovde
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju .
Isuse , čuo sam ga pre 47 godina
Kada sam bio izgladneli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao delimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dole
Pušeči moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique ,
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umetnost,
Ginuo sam da se dokopam
5 prokletih minuta, 5 sati
5 dana -
Sve što sam želeo bilo je da izbacim
Reč iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
A oni su me želeli za štanc-presom ,
Fabričkom trakom
Želeli su da budem magacioner u
Robnoj kući .
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te .
Važi srce, kažem joj .
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.


ZAGONETKA

Moj komsija je dobar tip, ali me totalno
zbunjuje:
ustaje veoma rano, odlazi na posao;
njegova žena radi, imaju dvoje slatke dece;
predveče on stiže kući, ponekad vidim
decu, na trenutak i
ženu;
do 9 uveče sva svetla u njihovoj kući
pogašena su;
i njegovi se dani ponavljaju tako;
izgleda mi kao dovoljno inteligentan čovek
od preko 30 godina;
jedino objašnjenje za njegovu
šemu je da sigurno
uživa u svom
poslu
veruje u
Boga,
seks,
porodicu.

Ne znam zašto
ali tamo kod njih
večno očekujem iznenadni
lom prozora
očekujem krike i psovke
da vidim svetlo u 3 ujutro
da vidim
flaše u letu
ali već 5 godina
njegova je šema ostala
ista.
zato se
umesto njega
ja brinem za one druge stvari
koje ne verujem
da ih njegova žena
obožava:
"Henk, već sam
bezbroj puta mogla da zovem policiju,
ali nisam."

Ponekad
dođe mi da ja zovem
pubove zbog njih
ali mislim da pubovi
ne bi razumeli moje
optužbe.

Njihova crvena svetla
pale se i gase
bela lica u tamnoplavom:

"gospodine, nema
zakona
protiv toga što oni
čine..."



Najmucniji posao je
truditi se da zivis
pod posvecenim barjakom.
slicnost namera
sa ostalim ljudima
odvaja budalu od istrazivaca.

to se lepo vidi u
svakom baru, bilijar-sali
fakultetu, hipodromu
ili zatvoru.

ljudi beze od kise
ali sede
u kadama punim vode.

prilicno je gadno znati da
milioni ljudi strepe od
atomske bombe
mada su odavno
mrtvi.

i pored toga
trude se da pribave
zene
novac
smisao.

a najzad ce se Veliki Barmen nagnuti
beo istinit jak i mistican
da ti kaze
bilo je dosta
bas kad ti se cini
da tek pocinjes.


ZA MALECKU

ona dole peva, svira na svojoj
gitari, mislim da je srećnija nego
obično i drago mi je, ponekad malo
poludim i surov sam prema njoj.
teška je četres’pet kila
ima tanušne zglobove a njene su oči
često istinski tužne.

ponekad me moje potrebe
čine sebičnim
sve mi to preplavi
razum
a nikad nisam bio
vešt
u izvinjanjavanju.

čujem je kako peva
sada je
već duboka noć
i odavde
vidim
svetlosti velegrada
prijatne kao
zrelo voće iz bašte
i ova je soba
spokojna
tako čudno
kao da je čarolija postala
nešto sasvim
normalno.

"PONEŠTO ZA PREVARANTE, OPATICE, PILJARE I TEBE"

Citat:

Mi imamo sve i mi nemamo ništa
A neki ljudi to rade u crkvi
A neki ljudi to rade kidajući leptire na pola
A neki ljudi to rade u Palm Springsu
Uvaljujući ga nespretnim plavušama sa “kadilak"-dušama
"Kadilaci" i leptiri
ništa i sve
to lice koje se rastapa do poslednjeg daha u podrumu u
Korpus Kristiju
Ima tu ponešto za prevarante, opatice, piljare, i tebe…

Nešto u 8 izjutra
Nešto u biblioteci
Nešto u reci
Sve i ništaa
U klanici to dolazi klizeći duž tavanice na kuki
I ti ga njišeš
Jedan
Dva
Tri
I onda ga imaš
Mrtvo meso u vrednosti od 200$
Njegove kosti uz tvoje kosti
Nešto i ništa
Uvek je isuviše rano da se umre i uvek je isuviše kasno
Brazda krvi u bazenskom belilu, to baš nista ne govori
I grobari igraju poker nad kafom u 5 izjutra
Čekajući na gras da bi se spasli od mraza…
Oni ti ništa ne govore
Mi imamo sve i nemamo ništa
Dani sa staklenim ivicama i nepodnošljivim smradom
Rečne mahovine
Gorim od onog od govana
Dani poput šahovske table sačinjeni od pokreta i
Protiv pokreta
Nabubana interesovanja u porazu kao i pobedi
Dani spori poput mazge koja vuče teret na leđima
Ljutita, mrzovoljna i zaslepljena suncem
Putem na kome neki ludak sedi čekajući
Među plavim sojkama i carićima upetljanim u mreže
I nagutanim ljuskavog sivila
Dani vina i vikanja
Tuča po sokacima
Debelih nogu žena koje se takmiče oko tvojih creva
Pokopanih u jaucima
Znakova u arenama za borbu s bikovima poput dijamanata
Koji urlaju od bola
Majko Kapri!
Ljubičica koja izlazi iz zemlje govoreći ti da zaboraviš
Mrtve armije i svoje ljubavi koje su te opljačkale
Dani kada deca govore smešne i genijalne stvari
Poput divljaka koji pokušavaju da ti prenesu poruku kroz
Svoja tela
Dok su im tela još dovoljno živa da prenose i
Osećaju, i trče gore-dole
Bez katanca, i plata, i ideala, i imovine, i
Bubama-nalik-uverenja
Dani kada možeš po ceo dan da plačeš u nekoj zelenoj sobi
Sa zaključanim vratima
Kada možeš da se smeješ svom pekaru jer su mu noge
Isuviše duge
Dani posmatranja žive ograde…
I ništa, i nista
Dani šefova, žutih ljudi sa zadahom iz usta i velikim
Stopalima
Ljudi koji liče na žabe, hijene
Ljudi koji hodaju kao da meldija nije nikada izmišljena
Ljudi koji smatraju da je mudro unajmljivati i otpuštati i
Profitirati
Ljudi sa skupim ženama koje poseduju po 60 jutara zemlje
Koju treba izbušiti ili se njome razmetati
Ili koju zidom treba odvojiti od nekompetentnih
Ljudi koji bi te ubili zbog toga što su ludi
I onda to opravdali jer je takav zakon
Ljudi koji stoje ispod prozora od 12 metara i ništa ne
Vide
Ljudi sa luksuznim jahtama koje plove oko sveta
A ipak ne izlaze iz džepova na svojoj odeći
Ljudi nalik puževima, ljudi nalik jeguljama, ljudi nalik
Puževima balavcima
I još gori
I ništa
Dobijanje poslednje plate u luci, u bolnici, u fabrici
Aviona,
U zabavnom salonu, u berbernici, na poslu koji ionako nisi
Želeo
Porez na prihod, bolest, servilnost, slomljene ruke,
Slomljene glave
Sav nadev ispada napolje poput perja iz starog jastuka
Mi imamo sve i nemamo ništa
Neki to rade dobro jedno vreme a onda popuštaju
Slava ih dokrajčuje ili gađenja ili starost ili nedostatak
Odgovarajuće ishrane
Ili crnilo preko očiju ili deca u koledžu ili novi
Automobili ili kičma slomljena na skijanju u
Švajcarskoj
Ili nova politika ili nove žene ili same prirodne
Promene i raspadanje
Čovek koga si do juše poznavao
S kojim si zajedno rasturio 10. turu
Ili pio 3 dana I 3 noći u podnožju planina Sotut
Koji je sada samo nešto pod carsavom ili krstom ili kamenom
Kako samo odlaze
Kako samo odlaze oni za koje si mislio da nikad neće doći
Dani kao ovaj
Kao tvoj tadašnji dan
Možda kiša pada po prozoru, pokušava da se probije
Do tebe?
Šta vidis danas?
Šta je to?
Gde se nalaziš?
Najbolji dani su ponekad oni prvi, ponekad oni srednji,
A nekad čak i oni poslednji
Prazni komadi zemlje nisu loši
Crkve u Evropi na razglednicama nisu loše
Ljudi u muzejima voštanih figura zamrznuti u svojoj
Najboljoj sterilnosti nisu loši
Užasni su ali nisu loši
Karambol u bilijaru, razmisli o karambolu u bilijaru
I tostu za doručkom, i kafi koja je dovoljno vrela da znaš
Da ti je jezik još uvek tu
Tri germanijuma ispred prozora pokušavaju da budu crveni
I pokušavaju da budu ružičasti
I pokušavaju da budu germanijumi
Nije čudo da žene ponekad plaču
Nije čudo da mazge ne žele da idu uzbrdo
Da li si sada u hotelskoj sobi u Detroitu tragaš za
Cigaretom?
Još jedan dobar dan
Jedan njegov mali deo
I dok bolničarke izlaze sa različitim imenima i različitim
Mestima na koja idu – prelaze preko travnjaka
Neke od njih žele kakao i novine
Neke od njih žele topao tuš
Neke od njih žele muškarca
Neke od njih jedva da uopšte i razmišljaju
Dovoljno i nedovoljno
Svodovi i hodočasnici, pomorandže, slivnici, paprat
Anti-tela, kutije s maramicama…

U najčednijem negdašnjem suncu postoji osećaj nežnog
Dima iz urni
I konzervisanog zvuka starih ratnih aviona
I ako uđeš unutra i pređeš prstom preko nadboja prozora
Pronaći ćeš prljavštinu
Možda čak i zemlju
A ako pogledaš koz prozor
Biće opet neki dan
I kako stariš i dalje ćeš gledati
I gledati
Usisavajući pomalo svoj jezik
Aaa-aaa
Nee-nee
Možda
Neki to rade prirodno
Neki opcesno
SVUDA.

Приредио
Миливој Анђелковић